Povijesni prostor planinarske staze VRA "Bljesak"

Ispis

Planinarska staza „Bljesak“ osim prirodnih ljepota, botaničkih i zooloških zanimljivosti skriva i putovanje u povijest novljanskog kraja, od srednjovijekovlja, turske vladavine, austro-ugarskog gospodarskog iskorištavanja sve do Domovinskog rata.

Srednjovijekovna Novska i okolna naselja pripadala su plemićkom posjedu Svetačje. Starohrvatsko ime Svetačje u suvremenim ispravama pisalo se u više oblika: Zenthe, Zenche, Zempche, Zinche, Zynche ili Scinza. To je ime označavalo dva zemljopisna pojma: naziv jedne od starohrvatskih župa (županija) tog dijela Slavonije, i jedno od upravnih područja (arhiđakonata) Zagrebačke biskupije.

pov1

Južni dio Svetačja zauzimao je zemljište sjeverno od Save i Velikog Struga, preko brda do potoka Pakraca, današnje Pakre. Istočna granica tog područja podudarala se s tokom potoka Ljesnice ili Sloboštine, a zapadna s tokom potoka Velika, današnja Subocka. Na istočnoj strani u susjedstvu su mu bili posjedi Pakrac, Rasa i Ljesnica, na sjeveru Pakar, a na zapadu, s desne strane potoka Velike, župa Dubica, koja je do početka 15. stoljeća zahvaćala dosta zemljišta s lijeve strane Save sve do potoka Pakraca, današnje Pakre.

Na tom dijelu starog Svetačja ležale su isprva zemlje gradskih jobagiona i zemlje okolnih gradova Bijele Stijene, Čaglića, Subocke. Novske (Novog Grada), Svetog Demetra i Jasenovca. U 12. stoljeću, to gradsko zemljište je kraljevskom darovnicom stekao dvorski službenik Tibold sa svojih šest sinova. Tiboldovi sinovi bili su rodonačelnici Tiboltovića, koji su u tom dijelu Svetačja dočekali nadolazak Turaka.

U popisu župa zagrebačke biskupije od godine 1334. spominje se i župa “Iitem santa Demitria de Belina”. Na zemljopisni naziv “Bjelina” podsjeća i brdo Bjelavina kod Novske. Gradina, i danas vidljiva na lokalitetu Bjelavina sastavni je dio Planinarske staze „Bljesak“. O samoj gradini pisao je u drugoj polovini 19. st. ilirac, novljanski župnik Luka Ilić Oriovčanin:
„...Imadu dvije razvaline, jedna gore u takozvanom Starom Selu, koja je nekoć morala biti samostan ili crkva, a druga ispod sela, koja je bila tvrđa. Obje su šancem ojačane bile, bez da se zna pravo što su bile. Narod jednu i drugu gradinom zove."

Na podnožju brda, po kojem su u starija vremena kuće Novljana raštrkane bile, te se još i danas Staro selo ili Kućište zove, nahode se neke opšancane razvaline, koje bi po mom mišljenju, prije ostaci zidanog samostana ili crkve, negoli tvrđe bile, što je prostor za ovu zadnju jedino omalen, a drugo što bi bližnje (200 stopa) oviše brdo opasno za tvrđu u vrijeme rata biti moralo.

pov2

Sva je, dakle, prilika da je tu nekoć samostan ili crkva stajala, koja je šancima protiv lopova i pustahija oboružana bila. To je mišljenje tim vjerojatnije što narodno pripovijedanje, kao i isti domaći u župnom arhivu postojeći stari spisi, novljansku zidanu sv. Luki posvećenu crkvu, koju su Turci porušili, spominju, koja je samo na rečenom mjestu biti mogla, buduć se nigdje drugdje u cijeloj okolici tragovi zidane zgrade ne nalaze, zatim što su kuće u naokolo rečenog mjesta opstale, i što se u okolici više zgodnijih mjesta za tvrđu nalazi.“ Lokalitet Bjelavina tek je prije nekoliko godina prvi puta stručno razmjeren i predgledan od strane zagrebačkog Instituta za arheologiju, tako da pitanje moguće lokacije prvotne crkve sv. Demetrija, odnosno prve zidane crkve Sv. Luke ostaje otvoreno.

Zanimljiv je s povijesnog gledišta i lokalitet Crkvište, također kontrolna točka Planinarske staze „Bljesak“. Radi se o toponimu vezanom uz raskrsnicu putova između tadašnjih naselja južnog Svetačja, koja se bila smeštena sjevernije od današnje države ceste Novska-Okučani, u brdskim predjelima. Sam naziv Crkvište sugerira brojnost sakralnih građevina, odnosno crkava, kapela i kapelica, na tom lokalitetu, a kao raskrsnica i na dobru prometnu povezanost tog dijela Svetačja.

pov4

Austro-ugarska vladavina na ovim područjima, osim Vojnom krajinom, upamćena je i po gospodarskom iskorištavanju, prije svega stoljetnih šuma, kojima obiluje novljanski kraj. Izgradnjom željezničkig pruga (godine 1888. u promet je puštena pruga Nova Gradiška-Novska-Sunja, a 1897.pruga Novska – Dugo Selo). Početkom 20. st. izgrađena je i uskotračna šumska pruga, koja je služila izvozu trupaca, i čiji su ostaci vidljivi duž toka potoka Novska.

U samom Gradu, uz jugozapadni rub Novske očuvani su ostaci stare utvrde, danas u mještana poznate kao Orešić grad. Područje Novske, koje je tijekom mirnijeg razdoblja od 1231. g. pa sve do provale Turaka 1530. g. bilo u posjedu Svetačkih, nakon tog razdoblja osobito je bilo izloženo stradanjima od Turaka. Povjesni izvori spominju da su Svetački 1532. g. podigli utvrdu za obranu od Turaka, tadašnji Wywar (Vywar, Wyvar, odnosno Ujvar ili Novigrad), no već nakon nekoliko godina ona je prešla u neprijateljske ruke. Naime, vidjevši da ne može zadržati svoje posjede, Kristofor II. Svetački je 1540. godine podlegao pritiscima te je sultanu predao svoje četiri utvrde, među kojima i Wywar.

pov3

Utvrda, podignuta nedaleko od potoka Brestače, svojom središnjom povišenom zaravni nadvisuje okolni nizinski kraj tek 1 do 1,5 m. Oko središnjeg uzvišenja jasno je uočljiv obrambeni jarak, i danas uglavnom tijekom čitave godine ispunjen vodom. U prošlosti, prije nego što su okolne njive regulirane okolnim kanalima, utvrda je bila smještena u vrlo močvarnom i teže pristupačnom terenu. Njezin obrambeni jarak punio se vodom, što iz obližnjeg potoka Brestača, što nadiranjem podzemnih voda. Središnje uzvišenje kvadratičnog je tlocrta, veličine oko 60x60 m. Duž rubova središnjeg uzvišenja naziru se tragovi zidane arhitekture od opeke (dim. 30x16x8 cm) te je čitava rubna površina u širini oko 10 m povišena otprilike 1,20 m (116,00 m n.m.).